Sjeverna strana otoka Cresa

Tramuntana

Ljudski rod obitavao je na Cresko-Lošinjskom otočju još u mlađe kameno doba.

Povijest Tramuntane

Ljudski rod obitavao je na Cresko-Lošinjskom otočju još u mlađe kameno doba. Ljudi su boravili u prohladnim i vlažnim špiljama još dok su otoci bili sastavni dio kopna, prije zadnje odledbe. Jedna od takvih špilja je i Jama Čampari pored sela Petrićevi. U ulaznom djelu obitavao je paleolitski lovac a u špilji su pronađeni ostatci divljači, smeđeg medvjeda, jelena, srna i divlje svinje te pripitomljenog psa podvrste Canis familiaris intermedius što je prvi takav nalaz te vrste na Kvarnerskim otocima. U doba neolitika na otoke dolaze novi doseljenici te se predpostavlja da se radi o indoevropskim plemenskim skupinama najvjerojatnije Ilirima koji grade i prva naselja – gradine na uzvišenjima koje su tipične za Ilirsku izgradnju.To je trajalo od brončanog pa tijekom cijelog željeznog doba. Gradina kojih je znatan broj, građene su od lomljena kamena i kamenih blokova koji nisu povezani vezivnim materijalom. Širina takvih zidova doseže i do 2 m. Predpostavlja se da se Liburni naseljavaju tek nakon keltskog zauzimanja područja koje su nastavali Japodi koji su uzmicali pred Keltima prema jugu Balkana te su potaknuli i pomicanje Liburna na Kvarnerske otoke iako je moguće da su zauzimajući teritorij Japoda i Kelti zauzeli cresko-lošinjsko otočje. Gradine na Sisu i Halmu su imale izvidničko dojavnu ulogu. S njih su se mogli kontrolirati svi plovidbeni putovi oko Cresa te kopneni prostor, dakle gospodariti Kvarnerom. Gradine su bile međusobno povezane te su bile od velikog značaja za liburnsko gusarenje. Brdo Sis je drugi po visini vrh Cresa i nalazi se na visini (638 m) iznad mora od njega je jedino viši vrh Gorice (648 m)drugi otočni vrh po visini u Hrvatskoj (najviša je Vidova gora na Braču, 780 m) koji se nalazi oko 2 km sjeverno od njega, ali nije planinarski atraktivan jer nema puta ni vidika. Vrh Sis zanimljiv zbog ostataka pretpovijesne građevine koja je odavde mogla bilo je stražarska točka s koje su drevni stanovnici Tramuntane kontrolirali cijeli Riječki zaljev.. Upalili bi krjesove u znak upozorenja. Možda od tuda današnji naziv otoka CRES- KRES. Gradina kao Beli, služila je za stanovanje, tadašnji su stanovnici živjeli u malim četvrtastim građevinama izgrađenim od masivnih suhozida natkrivenih lakšim materijalima (drvo, šiblje, koža). Samo neke su imale ognjište i to bez dimnog otvora. Poznato je da su ostaci jedne takve kuće ostali sačuvani u selu Niska. Unutar takvih stambenih gradina postojale su ulice te okolo široki obrambeni bedem. Na mnogim mjestima susreću se veće i manje hrpe kamenja – tumulusi ili liburnske grobnice. U mnogima su nađeni ostaci keramike, školjaka i ukrasnih predmeta. Postoje i hramovi na otvorenom tj. gradine kultnog karaktera koje poprimaju amfiteatralni oblik. Neki su takvi prostori podjeljeni širokim zidom koji završava na tričetvrt dužine polja i kreće se u smjeru istok-zapad a ponekad završava kružnom udubinom. Hramovi na otvorenom nalaze se na otvorenim plodnim područjima, a često se uz njih nalaze grobnice – tumulusi.Veličina je tumulusa ovisila o ugledu pokojnika. Na Tramuntani gotovo svako selo ima svoje prethistorijsko utemeljenje te obiluje pretpovjesnim građevinama. Sva su naselja vezana uz blizinu lokvi koje su tadašnjim stanovnicima omogućavale život.

Antika

U Kvarnerskom je zaljevu, uz Tršćanski zaljev more najdublje uvučeno u europsko kopno te je zbog toga cresko-lošinjska otočna skupina oduvijek imala prometnu važnost. Preko ovih otoka vodio je Jantarni put kojim su trgovci s istoka prevozili robu u Europu. Grci su također imali značajnu ulogu u toj trgovini no s obzirom da nema tragova grčkih naselja osim na Osoru, predpostavlja se da su Liburni i dalje držali otok pod svojom dominacijom a Grci su im slobodu plovidbe plaćali jantarom i kositrom. Zanimljivo je i da grčko ime za otoke Apsyrtides potječe od Liburnskog imena Apsort (Osor). U davnoj prethistorijskoj prošlosti Cres i Lošinj bili su jedan otok. Liburni su prokopali prolaz kod Osora. U Belome je prema novodima Ignazia Mitisa pronađena jedna mala grčka skulptura. U VI. st. pr. Krista prodiru Kelti iz njihova Norička carstva prema balkanskom i apeninskom poluotoku te zauzimaju sjeverojadransko područje i miješaju s Ilirima. Moguće je da su Kelti mogli imati značajnu ulogu u povijesti Belog. Ime Beli moglo bi doći od keltskog boga i kralja Beli-a (Belinusa) Poslije 59. g. pr. Krista, nakon presudne pomorske bitke između gubitnika Pompeja i osvajača Cezara, najvjerojatnije kod Merga, Rimljani se utvrđuju na cresko-lošinjskom otočju. Naselja se razvijaju na lokalitetima prapovjesnih žitelja. Beli – Caput Insulae se razvija kao jedno od četiri važna Rimska naselja uz Osor-Apsorus, Lubenice-Hibernetia i Cresa-Crepsa. Najznačajniji dokazi rimske povijesti Beloga su epigrafski spomenici za koje je u Belom skupio biskup Dinarizio, a dio njih prenesen je u Osorski muzej. Za vladavine cara Tiberia u I.st.po Kristu, stanovništvo Caput Insulae (Belog) uživalo je izvjesnu samoupravu i statut premda je to bila kolonija sa većinom ne-rimskog stanovništva. Pod Beli je u to vrijeme bio važna antička luka radi prekomorske spone s Krkom. Zanimljivo je da se na točno suprotnoj strani Beloga, na Krčkoj obali nalazi mjesto Glavotok što bi u prijevodu sa latinskog također značio rimski naziv za Beli -Caput Insulae (glava otoka). I danas se oko Belog jasno vide zidine koje su postojale još u antici. Rimljani su uredili i pristup mjestu tj.povezali ga cestom s ostalim naseljima na otoku. Cesta je iz Porozine (Pharum Insulae) išla preko prijevoja kod sela Niska do Beloga te dalje prema Cresu i Osoru, a imala je i odvojak za Lubenice. Ostaci te ceste vidljivi su u prilično dobrom stanju u dužini od 500 m u blizini Belog (crvena eko staza). Cestu sječe duboka provalija Potok te je na tom mjestu izgrađen most još u rimsko doba. Izgrađen je u jednom luku na visini od 12 i dužini od 8 m. Luk mosta ima raspon od 6.6 m i visinu od 4.7 m. Most ostavlja dojam da je isklesan u jednom kamenom bloku a građen je od pravilnih kamenih blokova međusobno povezanih žbukom. Most je sačuvan u cijelosti. Romanizacija je na ovim prostorima bila spori proces jer je Rimljanima od interesa bio suživot sa starosjediocima radi gospodarskih i strateških interesa. Na području Tramuntane postojala su tri rimska naselja Beli koji je imao status rimskog municipija, Dol (villa rustica – obiteljsko naselje na plodnoj udolini u blizini mora) i Porozina (Pharum Insulae-svjetionik i važna luka koja je najbliža točka otoka prema istarskom kopnu). Okolna naselja na Tramuntani ostala su izvan rimskog utjecaja. Sv. Anton gotička crkva iz 15 st. i ostatci franjevačkog samostana Sv.Nikola iz 16.st – Porozina 2015. godine

Srednji vijek

Nakon raspada Zapadnog Rimskog carstva 476. g. počinje kaotično razdoblje za cijelu Europu, ali na Tramuntani nije bilo većih promjena.
Početkom VI. stoljeća za vrijeme vladavine istočnih Gota pod Teodorikom, Beli je bio samostalna komuna pod neovisnom upravom i obuhvaćao je područje sve do gradine sv. Bartolomeja. Nakon smrti Teodorika, vlast nad otokom preuzima Bizant- Bizantska vladavina temelji se na rimskom nasljeđu prema kojem su creske komune imale izvjesnu samostalnost što kasnije priznavaju i ugarski kraljevi te Mlečani. Istovremeno se na područje Tramuntane naseljavaju Hrvati jer se tu mogu baviti poljodjeljstvom i stočarstvom. Zbog svoje brojnosti nameću jezik i institucije vlasti.
Širi se kršćanska vjera o čemu svjedoće ranokršćanske crkvice sv. Lovre u Dolu i sv. Kvirina na Trebijanšćici. Misilo se na hrvatskom jeziku i koristilo glagoljsko pismo.

Od 882. do 1000.g. hrvatski je kralj imao izravnu nadležnost nad komunama i Beli se navodi kao hrvatski kaštel. Za vrijeme Mlečana koji su kratko vladali otokom između1000. i 1018. godine Bejani su prihvatili plaćanje godišnje pristojbe od 15 kunskih kožica godišnje i vojnu službu na strateški važnim punktovima Tramuntane.
Beli je bio hrvatska komuna, zauzimao je upravno1/3 otoka te brojao oko 1100 stanovnika. Bio je gospodarski i upravno neovisan od još uvijek romanski obilježenog Osora. U izvorima se spominje da je satnik bila najviša administrativna funkcija u comuni Beli.

Nakon razdoblja izmjene hrvatskih vladara, bizantskih i mletačkih vlasti, bilježi se i ugarska vladavina te razdoblje feudalizacije i ponovnog preuzimanja mletačke vlasti kada iz Osora otokom nasljedno upravljaju mletačke porodice koje zanemaruju prava otočkih komuna te dolazi do čestih pobuna stanovnika. Ipak kmetski odnosi se na otoku nikada nisu razvili. Postojao je samo zakup zemlje i najamni rad. Mlečani upravljaju otokom sve do Zadarskog mira 1358. godine.
Oko Beloga se još i danas jasno vide stare gradske zidine.

U razvijenom srednjem vijeku Bejska komuna je uspjela održati samostalnost bez obzira na smjene vlasti između Venecije i Ugarske. Uz bejsku komunu još postoje Creska, Lubenička i Osorska komuna. Često se međusobno sukobljavaju radi granica među njihovim posjedima. Godine1330. sastaju se predstavnici ovih komuna i donose statut te objedinjuju običajna prava i odnose pojedinca prema zajednici.

U razdoblju od XII. do XIII. st. dolazi do novog vala doseljavanja stanovnika s kopna te se stvaraju nova naselja i povećava broj sela i stanova na Tramuntani.

Za razdoblje mongolskih provala u Hrvatsko – Ugarsko kraljevstvo zabilježena je i legenda o postanku imena Beli koja kazuje da je mjesto, negdje oko 1265. g. posjetio ugarski kralj Abel (Bela) IV, koji se ovdje sklonio bježeći pred Mongolima/Tatarima. Navodno, njemu u čast mještani su u kamenom zidu isklesali njegovu glavu i mjestu dali ime Beli.

Od Zadarskog mira 1358. g. Cres je pod upravom ugarskog kralja i ima status “kraljevskog otoka”. To je značilo da je otok kraljevski posjed, a da ga on kao feud dodjeljuje svojim plemićima za njihove zasluge.Ugarski plemići narušavaju autonomiju otočkih komuna pa dolazi do sukoba koje je morao smirivati sam hrvatski sabor. No, 1409. g. Ladislav Napuljski prodaje Dalmaciju Mlečanima te se ponovno uspostavlja mletačka vlast nad otocima koja traje sve do propasti Serenissime 1797. godine.

STALNA MLETAČKA UPRAVA I SREDNJI VIJEK

Uspostavom stalne i neometane uprave, Mletačka je Republika odmah krenula smanjivati prava komuna. Politika Venecije priznavala je komunama statute i običajna prava ali je mletački službenik – knez mogao nametati svoje odredbe vijeću komune.Ta politika bila je vrlo lukavo usmjerena jer su Mlečani poučeni ranijim iskustvima željeli spriječiti nezadovoljstvo i moguće pobune, a s druge strane nisu željeli dopustiti da se komune razviju u gospodarskom i političkom smislu te da ugroze samu Veneciju.
Mletački knez koji je upravljao pojedinim komunama na istočnom Jadranu, biran je među mletačkim plemićima u Velikom vijeću Serenissime s mandatom od dvije godine. Imao je administrativne ovlasti, sudsku nadležnost, a nosio je i titulu kapetana tj. vojnog zapovjednika .
Venecija izmjenama statuta umanjuje samostalnost komuna te ukida samostalnost najprije Lubenicama 1484. te Belom 1494. godine. To je imalo za posljedicu uvođenje novih nameta s koje Bejani nisu mogli podmiriti te su Creskoj komuni prepustili na zajedničko uživanje posjede koji su sezali sve do Osorske komune. Za uzvrat Cresani su se obvezali da će se prema bejanima ponašati kao i prema vlastitim građanima, s istim pravima i obavezama. Također je komuna Beli za ovo podčinjenje trebala dobiti 300 florina koje navodno nikad nisu bile isplaćene. Nasuprot tome, Creska komuna rasprodaje pašnjake i imovinu bejske komune.

Od 1500. g. mletački se knez posve ustabilio u Cresu tako da i Osor gubi značaj. Otokom upravlja Vijeće prečasne creske komune koje se sastojalo od 12 pučana biranih svake godine te doživotno postavljenih plemića. U Belome je i dalje bio službenik – predstavnik mletačke vlasti ali najvjerojatnije domaći čovjek jer su svi njegovi dopisi pisani hrvatskim jezikom čemu svjedoče i mnogobrojni natpisi na glagoljici. U Belome se glagoljalo od ranog srednjeg vijeka, a zbog svoje izolacije Tramuntana je nastavila svoj samostalni život koji je imao i dalje hrvatski pečat što se očituje i u uporabi svog specifičnog čakavskog dijalekta.

Otočke komune su pretvorane u kolonije. Mlečani su svo hrastovo drvo izvozili za potrebu izgradnje svog brodarstva i građevinarstva ali su zaštiti šuma posvećivali i veliku pažnju. Drva su se obrađivala tj.rezale su se grane na pedal kako bi se bolje razvijali oblici potrebni za izradu brodova. Svaka je komuna morala davati određeni broj muškaraca za galiju što je osiromašilo mnoge obitelji jer su ostajale bez muške snage koja bi mogla voditi obiteljsko gospodarstvo. Mobilizacija je bila prisilna, a služba na galijama je trajala različito 3, 5, 10 pa čak i 15 godina.

Kopneni promet odvijao se na konjima, mazgama i volovskim zapregama. Konje su imali knez i njegov kavaljer, a puk je uglavnom išao pješice čak do Lošinja koji se naseljava od sredine 15. st. U uporabi je uglavnom i dalje bila stara rimska cesta.

Gospodarstvo se Tramuntane temeljilo na stočarstvu i zemljoradnji koja je zadovoljavala lokalne potrebe. Lokalno je stanovništvo uzgajalo žito koje se čuvalo pod kneževom paskom i mljelo u mlinovima u Cresu. Količine žita nisu dostajale za cijelu godinu pa je Mletačka vlast bila primorana dozvoljavati uvoz iz Italije. Njive su bile udaljene od naselja, održavani su i voćnjaci gdje su uzgajane smokve, kruške, jabuke, trešnje te vinogradi i masline od kojih se ulje cjenilo kao najbolje u cijeloj Republici. Bilo je razvijeno i pčelarstvo, a u Veneciju su se izvozile suhe smokve, maslinovo ulje, med i vosak.

Što se tiče stočarstva najviše su uzgajane ovce od kojih se iskorištavalo meso, koža, pravio sir i od vune se tkalo. Na otoku je bilo oko 150 000 ovaca koje su bile uglavnom u vlasništvu komune. Stado su čuvali najamnici tkz. bravari koji su sa svojim obiteljima živjeli u stanovima pored pašnjaka. Osim privatnih osoba, i crkva je posjedovala svoje stado.
Uzgoj koza bio je zabranjen radi očuvanja šuma. U manjem broju uzgajane su krave te volovi, mazge, magarci koji su služili kao radna snaga. Na svako grlo stoke plaćao se porez.
Ribarstvo je bilo slabo razvijeno i pokrivalo je samo lokalne potrebe.
U Belome je još iz rimskog doba postojala tržnica, a na dan sv. Sebastijana održavao se sajam na kojem su se mogli kupiti obrtnički proizvodi. Među pukom postojale su i bratovštine koje su se brinule za siromašne i unesrećene te provodile karitativnu djelatnost. U Belom su postojale bratovštine sv.Sakramenta – Svetog Tela, sv.Antuna i sv.Fabijana i Sebastijana. Česti su bili brakovi među rođacima, a radi očuvanja obiteljske imovine. O mogućnosti sklapanja braka te o bračnim sporovima brinula se crkva, ali se nije smjela miješati u druge svjetovne poslove. Obiteljski pravni odnosi temeljili su se na običajnom pravu čije su norme bile objedinjene u creskom statutu. Posebnost Tramuntane su i crkvice kojih je bio veliki broj na malom prostoru. Neki izvori ih navode čak četrdesetak.

Na Tramontani su se u velikom broju uzgajale svinje zbog žira kojim su se hranile. Poneka su domaćinstva držala do 30 svinja. Godine1480. bejska komuna donosi odredbu da svaka obitelj može imati dvije svinje jer su širile prljavštinu po naseljima a time i zarazu zbog pomanjkanja tekuće vode i prisustva stoke na gradskim ulicama koje nisu imale kanalizaciju pa se po kanalima sa strane ulica cjedila otpadna voda. Zaraze i epidemije kuge su se širile i s Krka te sa kopna.
Česte su bile krađe te gusarenja a bile su vezane i uz mletačko – uskočke ratove jer su uskoci kao službenici Habzburgovaca često pljačkali krajeve pod mletačkom upravom. Kako je otok bio blizu kopnu pod habzburškom upravom (Pazinska grofovija i Rijeka), napadi uskoka su bili česti i slabili su gospodarstvo Cresa sve do mira 1617. godine u Madridu između Mlečana i Habsburgovaca, nakon čega su se uskoci morali iseliti iz Senja.

Mletačka je uprava trajala sve do 1797. g. kad je Napoleonova vojska ušla u Veneciju te time zauvijek ukinula Republiku. Otočki plemići predvođeni knezom Bembom pokušali su se ali neuspješno oduprijeti francuskoj vojsci koja je iz Rijeke pristigla na otok.

Francuska i Austrijska uprava

Francuska uprava trajala je do 1813. g. a nakon toga se sporazumom uspostavlja austrijska uprava 1814.g. Još za vrijeme kratkotrajne francuske uprave uspostavlja se podjela na dvije općine Cres i Osor. Bilježi se i značajan porast stanovništva jer se poboljšavaju uvjeti života. 1912. g. župa Beli (zajedno sa selima Frantin,Važminež, Stepići i Petrićevi) broji 846 stanovnika, Dragozetići (zajedno sa Filozićima)199, a Predošćica 135 stanovnika.
Razvijaju se sela i stanovi koji su se gradili na plemićkim veleposjedima tu se nalazio vlastelinov palac gdje je on boravio pri obilasku imanja te kuća bravara koji se o istom brinuo te pastirova kuća u okviru imanja nalazila se i lokva za opskrbu vodom a kasnije su građene i šterne (bunari).
Neki stanovi imali su i više kuća, a neki su se nalazili na crkvenim i općinskim posjedima.

NAZIVI STANOVA:
Konac
Jedro
Dol
Crekveni
Poje
Rosuja
Pojana
Srednji
Podupčić
Mala Črnika
Vela Črnika
Porozina
Bubni
Brešce
Veli Bok
Krušovica

Mnogi su od tih stanova kasnije napušteni, a neki su prerasli u sela, veleposjednici su prodavali djelove zemljišta mještanima. Obitelj Brezac iz Ivanji tako kupuje stan Pojane i mnogo zemlje na Tramuntani od nekadašnjih vlastelina Petrisa i Mitisa te postaju najveći zemljoposjednici na otoku za austrijske vlasti. Zemlju su od plemića kupovali novo obogaćeni građani koji su bogatstvo stekli poduzetništvom, pomorstvom te radom u Americi.
Porast stanovništva uvjetovao je i podjelu zemljišta među nasljednicima te raspad velikih obitelji.
Uvođenjem katastra dolazi do promjene poreza te se porez više ne plaća u naturi nego u novcu prema količini zemlje.
Godine 1840. ukida se Statut te uvodi građanski zakonik, a 1861. g. u Belome i Dragozetićima se otvaraju pučke škole na hrvatskom jeziku. Službeni jezik za vrijeme austrijske uprave bio je taljanski ali je narod govorio hrvatskim jezikom. Godine1908. u Belome je otvorena hrvatska čitaonica. Misilo se na narodnom jeziku (glagoljalo) sve do 1921.u Belome a u Dragozetićima sve do 1927. g.
Privreda se otvara tržištu, modernizira se uvođenjem drugih kultura kao što je krumpir te drugo povrće. Pošumljuju se goleti, šireći uglavnom bor koji nije autohtona vrsta.
Drvo se i dalje izvozi na područje Italije, a stabla se sjeku prema planu te režu na duljinu 70-80 cm te dopremaju tkz. karom – kolima na četiri kotača ili vlakuljom kolima na dva kotača koja su vukli volovi do najbližeg ukrcajnog mjesta tkz. geta. Geta su se nalazila na mjestima Jablanac, Mali Bok, Jelen, Golubinac, Papratni, Dol, Kitižel, Valenićev, Podbeli, Birbiraj, Dražinj, Podpredošćica, Veli Bok, Kobij, Pragajena, Pecaj, Porozina, Badnjev, Strganac i Banj.
Ako je pak teren bio posve nepristupačan, drva su izvlačili “furlanskim karićem” koji je umjesto kotača imao saonice, a vukla su ga dva čovjeka te su za to imali posebne cipele s čavlima da im se ne kliže po strmom terenu. Dio drva ostajao je na otoku i korišten je za ogrijev i paljenje japnenica (vapnenica). Bolje je drvo korišteno u građevinarstvu te u creskom škveru za izgradnju brodova.
Stočarstvo se uglavnom i dalje svodilo na uzgoj ovaca na tradicionalni način ali je bilo i dosta volova, a imućniji su imali i konje. Po domaćinstvima su se držale i svinje te kokoške. Masline se uzgajaju uz obalu na potezu od Porozine do Dragozetića te u Dolu i oko Beloga.
Za austrijske uprave u Belom se gradi Toš (mlin) u kojem su se mljele masline s cijele Tramuntane. Toš je bio u uporabi sve do tridesteih godina XX. stoljeća. Bilo je uzgajano i nešto loze na sunčanim obroncima ali su vinogradi većinom uništeni početkom XX. st. pojavom filoksere i peronospore.
Krajem XIX. stoljeća razvija se ribarstvo. Uglavnom se love skuša i papalina. Grade se barke i ribarice, a riba se prodaje na riječkom i pulskom tržištu. Godine1835. Austrijanci donose pravilnik o nadzoru ribarstva prema kojem su zaštićeni domaći ribari imali pravo ribarenja unutar jedne milje svoje obale. Određeni su i načini na koje se moglo ribariti a da se ne dovede u pitanje razmnožavanje riba.
Poneki se okreću i pomorstvu. Kako dolazi do gospodarskog napretka, u Belome se 16. 12. 1901. otvara i prvo trgovačko društvo. Grade se prve šterne čime se ublažava problem vodoopskrbe. Godine1878. obnavlja se stara rimska cesta. Organizira se poštanski promet te se poboljšavaju veze sa kopnom. Stanovništvo odlazi u Rijeku po stvari koje se ne mogu nabaviti na otoku, a na kopnu prodaje svoje poljoprivredne proizvode. Razvija se i rudarstvo za vrijeme Prvog svjetskog rata kada se istražuju boksitna nalazišta oko sela Niska i Srednji, a kao radna snaga služili su ruski ratni zarobljenici.

Nakon prvog svjetskog rata 1918. g. Italija kreće u ostvarivanje svojih prava prema tajnom Londonskom ugovoru s Antantom iako su se otočani opredijelili za priključenje novonastaloj Državi Srba Hrvata i Slovenaca. Talijanskom okupacijom, Cres je ponovno odijeljen od kopna i vraćen u stoljetnu izolaciju. Taljanska je vojska u Beli stigla 27. 11. 1918. i odmah započela sa nametanjem talijanaštva. Župniku Vjekoslavu Volariću je bilo naređeno da u crkvi pripovjeda taljanski i misi latinski, a on je odbio poslušnost. U to su se pred crkvom skupili mještani sa hrvatskim znakovima i vrpcama što im je odmah bilo strogo zabranjeno. Nakon toga su Bejani izvjesili Srpske zastave iz protesta što su im se branili hrvatski znakovi samo da bi izbjegli taljansku zastavu koja se vijorila jedino na nekadašnjoj biskupovoj kući gdje se smjestila taljanska vojska. Za sve pomutnje taljanski je zapovjednik optužio župnika Volarića te ga je otpravio u Cres.
Za razliku od prijašnjih vlasti, Taljani ne dopuštaju iskazivanje pripadnosti Bejana hrvatskom narodu. Zatvaraju sve hrvatske škole i dovode učitelje iz Italije te protjeruju hrvatske učitelje i svećenike u zatočeništvo na Sardiniji. Tako su djeca bila prisiljena progovoriti na talijanskom jeziku. Godine 1929. sagrađena je nova školska zgrada u Belome i u Dragozetićima. Selo Ivanje je također imalo školu. Prema popisu stanovnika iz 1931.g. župa Beli broji 970 stanovnika. Tlijanizacija nalaže preimenovanje svih sela prema talijanskoj toponomistici. Beli se spominje starim mletačkim nazivom Caisole, a Svet Petar kao S.Pietro.

Taljani su koristili Tramuntanu kao izvor sirovina te dalje zadržali osnovu gospodarstva, s time što su se proizvodi izvozili u Italiju. Izgradili su kolni prilaz za kamione i žičaru koja je povezivala rudnike boksita s lukom Podbeli gdje se ruda ukrcavala na brodove koji su bili usidreni i privezani na plutače. Žičara je radila na principu slobodnog pada tako da je puni vagon poticao povratak praznog.
Taljani su stimulirali ribarstvo. Osnovano je nekoliko ribarskih družina koje su lovile ribu velikim mrežama. Riba je bila namjenjena taljanskom tržištu.
Godine 1927. započela je izgradnja ceste od Cresa prema Tramuntani. Ta je cesta već 1932. stigla preko Vodica do Predošćice zaobilazeći raniju trasu preko Gračišća. Cesta je do Dragozetića stigla pred početak Drugog svjetskog rata.
Taljanska okupacija trajala je do 1943. kada je došlo do Mussolinijeve kapitulacije.
Otok su zauzeli partizani ali su se ubrzo morali povući pred njemačkim vojnim snagama.
Do proljeća 1945. otok pod okupacijom drže Njemci. Partizanska jedinica IX. udrane dalmatinske divizije iskrcala se u luci Pod Beli 20. 4. 1945. i time je oslobođen kraj od fašista.
Problem teritorija nije bio riješen sve do ugovora između predstavnika Jugoslavije i Italije kojeg su sklopili u Parizu 1947.g. kad je Cres pripao novoj socijalističkoj Jugoslaviji.
Nakon tog razdoblja pad stanovništva je bio drastičan. Jugoslavija je provodila takvu politiku koja je stanovništvo primorala u izgradnju i naseljavanje gradova. Tome je pomogla i izolacija u širem infrastrukturnom smislu tako da je većina naselja na Tramuntani napuštena.

Tea Perinčić-Povjesno nasljeđe Tramuntane

ŽELITE LI JOŠ INFORMACIJA?

Programe Škole u prirodi organizira turistička agencija Tramontana outdoor – Beli otok Cres u suradnji sa svojim poslovnim partnerima – stručnim lokalnim turističkim pratiteljima i Centrom za posjetitelje i oporavilište za bjeloglave supove u Belom.